KUNST ALS LEBENSHILFE

POŽAR STRASTI

Predstavljanje knjige

Josip Kosor: BRAND DER LEIDENSCHAFTEN/ POŽAR STRASTI

Kosor, Josip, hrvatski književnik (Trbounje kraj Drniša, 27. 01. 1879. – Dubrovnik, 23. 01. 1961.).
Radio je kao tipograf i pisar. Puno je putovao, živio i radio u mnogim gradovima i zemljama (Zagreb, Beograd, Berlin, Pariz, London, Moskva, Južna Amerika). U književnosti se javio pripovijetkama 1903., a 1905. objavljene su mu zbirke pripovijedaka Optužba i Crni glasovi, u kojima prevladava socijalna tematika i zanimanje za malog, običnog čovjeka, zbog čega su ga i prozvali hrvatski Gorki.

Najpoznatije mu je drama Požar strasti, izvorno objavljena na njemačkome u Münchenu: Brand der Leidenschaften, 1911. godine, a zatim i na hrvatskom kao  Požar strasti u Zagrebu, 1912. godine. Drama je praizvedena 1911. godine  u zagrebačkome HNK-u, a potkraj iste godine u Münchenu i Mannheimu).[1] Požar strasti je tipična ekspresionistička drama s temom odnosa seljaka prema zemlji, u kojoj borba dobra i zla završava pobjedom zla.

Znanstvenici su ovo djelo odabrali kao kulturno važno i dio je civilizacijske baze znanja kakvu poznajemo. - Navodi se u obrazloženju distributera Amazon.  Originalni njemački tekst Brand der Leidenschaften reproduciran je iz izvornog artefakta i ostaje što vjernije izvornom djelu.[2] Knjiga sadrži izvorne reference o autorskim pravima, knjižnične marke (jer je većina ovih djela smještena u najvažnijim knjižnicama širom svijeta) i druge oznake u djelu.
Požar strasti nalazi se u javnoj domeni (Public domain) u Sjedinjenim Američkim Državama, a vjerojatno i drugim državama.[3] Josip Kosor je značajan dramatičar hrvatske moderne te jedan od rijetkih pisaca svojega doba koji je dospio do stranih pozornica i čitatelja. Zbog dobre recepcije njegovih djela u inozemstvu jedno je vrijeme slovio za kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.

Ivica Matičević, povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar priredio je  novo izdanje Požara strasti u Matici hrvatskoj, Zagreb, 2008. godine.[4]  U predgovoru Matičina izdanja,  Matičević tvrdi kako je  hrvatska književnost s pojavom drame  Požar strasti - konačno uhvatila korak s Europom.

Brand der Leidenschaften/ Požar strasti je prva i najznačajnija Kosorova drama, zapravo jedino od svih njegovih za života poznatih i objavljenih dramskih djela koje je odoljelo  svim napadajima kritičara.  Tom djelu ne može zanijekati ni ideološka izvornost ni samosvojnost. Kosor je vezanost i uz današnja razmišljanja te zbivanja i promatranja sudbine migranata iz ruralnih područja u industrijski svijet. Ne možemo ni na trenutak smetnuti s uma kako je Kosor, bez obzira na izrazite naknadne intelektualne ambicije i pretenzije, duboko u sebi seljak i da njegove vizure iskonski kreću od zemlje i primitivnih nagona, što je zapravo svjetonazorna osnova i sudbina velikoga dijela naših današnjih intelektualaca te kulturnih i društvenih značajnika. Kosorov lik, bivši đak Mirko iz »Požara strasti« decidirano odbija priliku da ostvari visoku intelektualnu karijeru, te nastavlja zemljoradničku sudbinu svojih predaka, videći u tomu mudro sklonište pred apsurdom. Takva je odluka danas nezamisliva, a ipak živi u bezbrojnim podsvijestima nacionalnog identiteta. Sve što se sada zbiva u našim prividno urbaniziranim životnim okolnostima zapravo su izdanci one davne više vjekovne borbe za prostor, kao potvrde identiteta, borbe koja je u Kosorovoj drami osnovni mitološki razlog i smisao egzistencije. Odatle, možda, kreću i sve navedene tvrdnje i pretpostavke autoritativnih promatrača i komentatora koji se slažu u tomu da je Kosorov »Požar strasti« djelo trajne vrijednosti.

Ono što u misaonom sustavu Kosorove drame izaziva najpresudniju, univerzalnu, dakle i najaktualniju pozornost odnosi se na osnovni motiv, na stravično originalnu verziju sukoba Dobra i Zla. Kosorov Ilarija, zastupnik Dobra, u svojim razmišljanjima i postupcima postaje sve nerazložnijim i sve apstraktnijim, dok njegov antagonist, Guša, stječe sve logičnije, konkretnije i moćnije argumente. Stvari se izopačuju na osmišljen i prepoznatljiv način tako da prestaju djelovati ideologije, a život skida sve maske uporne besmislenosti. Ispada kao da Zlo mora trpjeti nepravdu što mu je nanosi besmislena upornost Dobra. Kosor to rješava tako da mu Dobro, na kraju, biva svedeno na krajnju surovost te iživljava svoju neočekivanu fizičku nadmoć nad Zlom. A taj motiv fizičkoga, konkretnog dokazivanja vrline i pravednosti gotovo je prenametljiva metoda naše sveopće povijesne sadašnjosti i slikovita projekcija prastare izreke: Tko je jači taj kvači! Zapravo, sve što se sadržajno i verbalno gomila kroz ta četiri nasilna i napeta čina posve je u suglasju s elementarnom surovošću koja vlada našim svijetom, surovošću koja glumi Dobro i koja je svoje folklorno ruho arivistički zamijenila modernom kostimografijom. Današnja scenska vizija toga sustava trebala bi se poslužiti iskustvom vremena, te Kosorov »Požar strasti« uvesti u 21. stoljeće, kao što će se u nj useliti i iskonski grijesi naše aktualne sudbine. Folklorne dekorativnosti samo su prividno atraktivne smicalice u bogatoj procesiji raznih prolaznika, promatrača, zabavljača, pandura, strukovnjaka, administrativaca, prosjaka, nametnika i slučajnika, pa kao da se naslućuje društveni kaos konkretnosti koje, na primjer, nisu nimalo srodne fantazmama i pustolovima iz Krležina »Kraljeva«. Ti se besciljni pojedinci ne oglašavaju kao potencijalne sudbine, nego kao masa svjedoka koji ubrzavaju emocionalne kovitlace junaka, zapravo antijunake toga kaosa u kojemu se djelatnici izjednačuju s ciganima. Tu nitko nema prava na iskrenost, jer svi robuju nekim dvoličnim društvenim konvencijama kao izlikama, tako da laž djeluje kao najbolji izlaz. Gušina supruga Stana, na primjer, ne vjeruje gatalici Jeli, ali ipak uživa u silno obećavajućim lažima te željno očekuje njezine posjete. Kako je to aktualno u najširim društvenim razmjerima! Ali njezin sin, konceptualni zlikovac Ada, ne pristaje na dvoličnost jer mu se ne isplati, pa svojoj majci dobacuje u lice: »Ne mogu te vidjeti kad moliš, nije nam molitva u krvi.« A takav je, uostalom poput svojega oca, i kad otvoreno i nedvosmisleno, u lice svojemu protivniku Ilji, izgovara ono što misli, a što inače svi vazda prešućuju, vrebajući iz svojih mračnih zasjeda. To je nesmiljenost svijeta koji, danas, iza svoje najmodernije maske skriva prijetnje na račun humanosti.

Što se pak tiče strasti, odnosno nagonskih poticaja koji djeluju i odlučuju izvan granica gotovo vazda smiješno nemoćna razuma, i to je vječna tema u aktualnim primitivnim okolnostima što povijesno vladaju našim svijetom. Emfatični monolozi Kosorovih junaka u odlučujućim prazninama kao da asociraju intonacije današnjih, kao i prošlih, političara i ideologa koji nude verbalna obećanja te nastoje hipnotizirati masu i pojedince. Sve što se zbiva u današnjemu svijetu medijskih čuda i znanstvenih doskočica samo je dodatni poticaj estradnoj neosviještenosti što se ogleda u nebrojenim zločinima i u nasilju. Kosorov »Požar strasti« svjedočio svojemu vremenu, ali i čudno anticipira, dok njegovi junaci, odnosno antijunaci funkcioniraju svevremenski. Sadašnji kazališni okršaji s tim djelom trebali bi neposredno prevladati te prividne udaljenosti. To mora biti potresan izazov za redatelja koji posjeduje moć brisanja vremenskih granica i koji, uz izdašnu pomoć lektora, može obaviti atraktivan prijevoz. Jer to se ne mora zbivati u Slavoniji, na početku 20. stoljeća, nego nama pred nosom. Možda i u nama samima. U mentalitetu našega svijeta nije se izmijenilo ništa bitno od onoga što je Kosor zahvatio svojom vidovnjačkom vizurom. »Požar strasti«, dakle, ne može se ugasiti, a vatrogasci novoga vremena, koji i sami izgaraju na ognjištima sve banalnije današnjice, nisu mu u stanju smanjiti plamen. – piše Anatolij Kudrjavčev  u djelu Požar strasti Josipa Kosora u današnjemu scenskom kontekstu objavljenom na portalu Hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa (HRČAK).[5]

Ivica Košak