„…četiri stotine godina ste vi jahali nas, sada ćemo četiri stotine godina mi vas, a poslije ćemo se razgovarati ko će koga jahati za onih trećih četiri stotine godina.“

Ivo Andrić, Priča o kmetu Simanu, Prosveta Bgd. 1963.

Susret na kraju 2014. godine – performans mira

Wiesbaden 6.12.2014. Bogati program tradicionalne predbožićne večeri Hrvatske kulturne zajednice koja je održana u Domu kardinala Kuharića u Wiesbadenu zadovoljio je svaki ukus od preko 40 okupljenih članova i prijatelja hrvatske kulture. „24 godine ispunjeni radom i zalaganje članica i članova pokazalo se i u ovoj godini plodim“ – istaknuo je u svom pozdravu Josip Špoljarić, generalni konzul u predstavništvu Republike Hrvatske iz Frankurta/M. Predsjednik zajednice, Ivica Košak pozdravio je dvije nove članice, Janicu Ernst  i Jelu Šare te im zaželio dobrodošlicu u društvu. Gospođa Šare, likovna umjetnica iz Wiesbadena predstavila se i kroz prigodnu izložbu slika.

 Susret na kraju godine-performans mira 2014.

Uslijedio je i prigodni Hommage za preminule članove, suradnike i prijatelje Zajednice. Obilježen je vječni odlazak gospođe Ivone Dončević, novinarke Hrvatskoga glasa Berlin, Emila Cipra, suradnika Zajednice u Wiesbadenu, fra Ivice Alilovića, te Srećka Bošnjakovića, dugogodišnjeg predsjednika  udruženja „Hrvatskih inženjera, tehničara i ekonomista“ suradnika i autora u časopisu „Riječ“.

Performans mira

Performans mira bila je tema večeri. Ivica Košak je u prezentaciji povijesnih napora predstavio prvi poznati mirovni ugovor i njegovo značenja za današnjicu u koji se na vode samo nacionalni ili međudržavni ratovi nego i prema citatu Waren Buffera rat socijalnih staleža koji uzrokuje ne samo razaranje, neimaštinu nego i primarni nedostatak zadovoljavanja ljudski potreba. Glad kao posljedica sukoba i nepoštena raspodjela dobara odnose 24 000 života dnevno. To je više nego stradanja u direktnim vojnim sukobima, ali se može smatrati kao posljedica istih. 5 eurocenta je dovoljno u većini neimaštinom pogođenih područja kako bi se zadovoljila potreba za dnevnim obrokom hrane. „Pet centi to je kovanica za kojom bi se malo tko od nas - zbrinutih stanovnika  - sagnuo da ju podigne s poda“ – rekao je Košak i kao simbol te naše raskoši spalio novčanicu u protuvrijednosti od 5 eurocenta.

Godišnje umire 8, 8 milijuna, poglavito djece od gladi. To je skandal čovječanstva u kojemu se rješenje problema vidi u nasilnim promjenama društva. To proturječi ne samo božićnoj poruci mira nego logici zdravog razuma. Takva se poruka nalazi u predstavljenoj studiji o nenasilnom civilnom otporu koji je u prošlom, dvadesetom stoljeću bio uspješniji od nasilnih, ratnih pokušaja rješavanja međunarodnih ili nacionalnih napetosti. Studiju su izradile Maria J. Stephan, direktorica obrazovne inicijative u Međunarodnom centru za nenasilno rješavanje konflikta i Erica Chenoweth,  docentica  na Sveučilištu Wesleyan i post doktorandica na Belfer-Centru za znanost i međunarodne poslove u John F. Kennedy School of Government pri Sveučilištu Harvard. Ivica Košak je u jednoj video prezentaciji ukazao na rezultate ove studije koja zorno prikazuje: - nenasilje je uspješnije od rata i nasilja.

Izvor: Usp.http://www.ekd.de/aktuell_presse/news_2011_10_24_2_brahms_libyen.html

Chenoweth, Erica; Stephan, Maria J.: Why civil resistance works.

The strategic logic of nonviolent  conflict. New York, 2011.

Od gladi umire 8,8 milijuna ljudi godišnje, poglavito djece, To je  sramotni žig čovječanstva čija se tehnička moć iscrpljuje u vojno-industrijskom kompleksu na štetu siromašnih stanovnika Zemlje. A moćno oružje u rukama nasilnika je  neznanje, kao  i propaganda mržnje. Božićna poruka „ mir na zemlji ljudima dobre volje“ biti će kao i na kraju svake godine prečesto svjedočanstvo s usana ali ne i srca. Govore da je Božić dan mira.

Ipak, ne možemo se potpuno odati svečanosti i slavlju, jer milijuni naše braće ljudi u svijetu pati i gladuje. 50 milijuna europskih građana je bez Domovine. Sjetimo se barem u vrijeme Božića onih koji pate i tuguju, onih koji su lišeni topline domaćeg ognjišta, za roditelje koji blagdane provode u uzdasima i suzama, za djecu koja su lišena svojih roditelja. Preduvjet za rješavanje svih ostalih problema je život u miru.

Za pomirbu sa samim sobom kao i s okolinom je u pravilu nužan napor koji nadilazi sve zahtjeve jednog rata. Strah i mržnja su jednostavni, naravni ljudskom biću, tom polu golom majmunu koji je u stanju napamet izračunati kako slijetanje na 500 milijuna kilometra udaljenu kometu košta samo tri eura po glavi stanovnika Europe, ali zažmiriti i ubrzati korak pred prosjakom koji ne treba više od 5 centi da bi preživio dan.

Redakcija „RIJEČ“: Kolaž Asirskog-Egipatskog mirovnog ugovora iz 1259 pr.n.e. i egipatskog
hijeroglifa em-hotep koji znači MIR.

U godini u kojoj se obilježavaju 100. obljetnica početka Prvog i 70. godišnjica početka Drugog svjetskog rata mora se progovoriti i o miru.

Dobar uzor za to može biti navedena studija koja ukazuje na to kako mirnodopski napori donose plod. Zahtjev pomirenja prilično je star i leži u krojenima naše civilizacije. Hrvatska kulturna zajednica je na ovogodišnjem studijskom putovanju imala prilike, u Egipatskom muzeju u Berlinu, upoznati najstariji spomenik kulturi mira iz godine 1259. pr.n.e. Dakle prije više od tri tisuća godina. Iz tog doba potječe i spoznaja o uređenju društva na temelju zakona kakovog poznajemo iz Biblije. Zakonska norma "Oko za oko, zub za zub" zvuči okrutno premda to nije. Njegova provedba nije nikada u praksi rabinskog sudstva smatrana niti provođena doslovno. Već u surovo vrijeme Starog zavjeta je to bio humani zahtjev legislative i izvršne uprave društva: - Taj zakon je trebao prekinuti beskrajnu spiralu nasilja do koje  uobičajeno vodi krvna osveta.

Redakcija „RIJEČ“: Kolaž „Oko za oko“ hebrejski „ajin tachet ajin“ prema
likovnom radu umjetnice Jele Šare: Oko.

Povijest međuljudskih sukoba bilježi nasilje u svim epohama kao neku vrst kolateralne štete. Ne   mali   broj   (20%)   stanovnika Njemačke stranog, između ostalih i hrvatskog  je porijekla. Mnogi su ovdje našli utočište pred progonom, bilo u vlastitoj domovini, bilo da je matična zemlja doživjela stranu agresiju. Obaveza kulturnih društava, socijalnih organizacija i vjerskih zajednica je da naglasi probleme, uzroke i   posljedice, a koje nastaju u samom progonu ili su   vezeni na diskriminirajući karakter nasilja. S diskriminacijom nema napretka! Mi svakodnevno susrećemo žrtve i počinitelje. Jedni i drugi dijele  našu svakodnevnicu bez prepoznatljivog vanjskog obilježja. A zadaća je umjetničkog djela da se ne zaboravi ono što žrtve ne mogu potisnuti u zaborav, ali bez nagonskog poriva osveta.

Izgovaranje poruke mira,  istkano je Košak u predavanju, - olakšava da se iz uvjetne anonimnosti usmjeri pozornost na tragediju nasilja. Umjetnost ovdje služi kao medij ali i uputa, - kako da se podnese nepodnošljivo i kako živjeti unatoč bolnom sjećanju!

Uz poruku mira nužno je zaustaviti propagandu mržnje. Propaganda mržnje koja za posljedicu ima razaranja, masovna ubojstva i torturu tisuće civila ne smije postati tolerirani dio medijske komunikacije.

Hrvatska kulturna zajednica u Wiesbadenu sudjeluje u  programu  „Zastavite propagandu mržnje!“ koji podržava Savezna vlada iz Berlina.

Susret na kraju godine – predbožićnu večeru uveličao je svečani nastup zbora Hrvatske katoličke misije iz Wiesbadena pod vodstvom sestre Auksilije Milić. Sestra Auksilija je počasni član Hrvatske kulturne zajednice u Wiesbadenu. Tom prilikom uručena je zahvalnica, skulptura Zajedništvo iz proizvoda fair-trade organizacije za čiju je poštenu trgovinu osnovana zadruga „Weltladen“  sa sjedištem u gradu Idsteinu. Hrvatska kulturna zajednica iz Wiesbadena, kao pravna osoba, osnivački je član i suvlasnik te zadruge. Zadruga ima zadaću da poštenom trgovačkom praksom unaprijedi robnu razmjenu i potrošnju zasnovanu na pravednim socijalnim i etičkim odnosima.

Skulptura Zajedništvo za sestru Auksiliju

Za hrvatsku se zajednicu tako otvara mogućnost da ovim iskorakom predstavi sebe i svoje članove u svjetlu dobre poduzetničke prakse. Produkti za čiju se proizvodnju plaćaju poštene nadnice, primanja koja osiguravaju životne potrebe proizvođača, jesu skuplji, ali imaju  nezamjenjiv okus pravde.

Okus koji se na iskušava jezikom nego dušom. I upravo ova plemenita osobina, koja nam često nedostaje u svakodnevnici, postaje predmetom rada i integracije hrvatske zajednice u migraciji.

Naravno, nije zapostavljeno niti očekivanje za ostvarivanjem dobiti za Zajednicu, koja će služiti unapređenju rada kulturne zajednice na opću korist u području kulture, društvenoga rada i njegovanju prijateljskih odnosa među narodima.

Iako kultura nema cijenu, izložena je i literatura koja se mogla kupiti. Autorica Katica Kiš članica Kulturne zajednice Mainz predstavila je svoju knjigu: Svjetlo života.

Roman autorice Marijane Dokoza: Grijesi koji je predstavljen prigodom Martinja u kulturnoj zajednici, mogao se dobiti kao prigodan poklon.

Umjetnički radovi, kao vrijedne božićne čestitke u izradi likovne umjetnice Jele Šare ostaju u trajnoj ponudi zajednice kao čestitka i poklon koji se pamti i čuva.

Novim počasnim članom Hrvatske kulturne zajednice u Wiesbadenu proglašen je Rajko Radišić.

Novom počasnom članu zajednice, uručen je kao prigodan poklon, povijesna slika, pretisak iz Riječi broj 41. Slika pod naslovom Slavenska barikada prikazuje prvo zajedničko javno izvještavanje hrvatske i njemačke zastave na slavenskoj barikadi u Beču u svibnju 1848. godine. Hrvatsku je zastavu tada nosio barun Dragutin Kušlan, a sliku je izradio češki likovni umjetnik Franjo Kolarž.

U kratkoj laudaciji predsjednik Zajednice istaknuo je predavanje gospodina Radišića: „O državnim obilježjima Republike Hrvatske - Kako se Hrvatska budila iz dubokog sna“ održanog u Wiesbadenu početkom travnja 2009. u Domu kardinala Franje Kuharića.

Na predavanju su tada uz dvadesetak gostiju bili i konzul za gospodarstvo iz Generalnog konzulata RH u Frankfurtu, gospodin Marko Šimat, te svećenici fra Ivica Alilović i dr. fra Ante Bilokapić, kao i sestra Auksilija Milić. Nastavnik glazbe Rajko Radišić u svom je predavanju govorio o autoru „Lijepe naše“, Antunu Mihanoviću. Govorio je o buđenju Hrvatske iz dubokoga sna u Antunovićevo doba, a pjesma Lijepa naša, koja je objavljena u Danici, pridonijela je buđenju hrvatstva. Himnu je uglazbio hrvatski državljanin srpske nacionalnosti Josip Runjanin, Vinkovčanin, koji je kao vojnik službujući u Glini bio i pod zapovjedništvom budućeg hrvatskog bana Josipa Jelačića. Lijepa naša je između dva svjetska rata bila i hrvatska himna, koja je 1974. uvrštena i u Ustav SFRJ. Profesor Radišić je govorio i o zastavi i grbu, koji, kako je rekao, čine cjelinu. Današnji grb na zastavi u uporabi je od 21. prosinca 1990. Godine.

Susret je okončan ugodnim raspoloženjem kojemu su pridonijeli glazbenici Senad Ajanović s gitarom i Rajko Radišić s harmonikom. Prigodni izbor pjesama, kao izvanredno izdanje časopisa Riječ olakšao je prisutnima da punim grlom prate glazbu koja je ne samo zadovoljila svačiji ukus nego i pokazala  kako zajedništvo Hrvatica i Hrvata te hrvatskih državljana može biti ugodno, lijepo i korisno.

Gosti ovog skupa pokazali su i nadregionalni karakter hrvatskog zajedništva jer tu su bili prisutni članovi kulturnih zajednica i društava iz Koblenza, Mainza i Frankfurta. Kao poseban akt humanitarne geste, glazbenici Senad Ajanović i Rajko Radišić odrekli su se honorara za nastup u korist humanitarne pomoći. Hrvatska kulturna zajednica će predviđeni iznos uplatiti na račun pomoći poplavljenima u Posavini.

Tekst i slike: Ivica Košak